Leila je imala samo dvadeset godina kada je umrla nakon vjenčanja koje nije željela, u porodici koja je vjerovala da će time riješiti finansijske probleme, a tek tri sedmice kasnije snimci iz palate otkrili su da je tokom posljednje noći očajnički tražila pomoć.
Priča o mladoj ženi koja je godinama živjela s teškom anoreksijom, uz sve slabije tijelo i sve teže zdravstvene posljedice, pretvorila se u porodičnu tragediju koja je iza sebe ostavila pitanja o odgovornosti, pritisku i odluci da se brak sklopi uprkos očiglednom riziku po njeno zdravlje.
U središtu svega bila je porodica pod dugovima, bogati šeik Omar i djevojka koja nije htjela udaju, ali nije imala snage da promijeni odluku odraslih koji su se dogovorili bez nje. Ono što je njen otac smatrao izlazom iz finansijske krize, za Leilu je postalo put prema fatalnom ishodu.
Prema izvornoj priči, Leila je bila poznata po ljepoti, ali i po izrazito narušenom zdravstvenom stanju. Dugogodišnja borba s anoreksijom ostavila je posljedice koje su se vidjele na svakom koraku: bila je veoma mršava, iscrpljena i često toliko oslabljena da su joj i najjednostavnije radnje postajale naporne. Ljudi iz njene okoline primjećivali su da joj je potrebna pomoć, dok su se u kući istovremeno gomilali drugi problemi.
Njen otac se godinama bavio trgovinom, ali su ga neuspješni poslovi ostavili s velikim dugovima. Kako je vrijeme odmicalo, izlaz iz tog kruga postajao je sve teži. Upravo tada u njihov život ulazi Omar, mladi arapski šeik iz izuzetno bogate i utjecajne porodice, čovjek koji je po društvenom položaju i imovini bio gotovo potpuno suprotan od onoga što je Leilina porodica mogla da zamisli za sebe.
Leila nije pristajala na brak. U izvještaju se navodi da je kroz suze govorila roditeljima da ne želi postati Omarova supruga, ali njen otac nije odstupao od dogovora. Za njega su dugovi postali važniji od kćerkinih želja i njenog zdravstvenog stanja, pa je vjenčanje pripremano uprkos protivljenju djevojke i njenoj očiglednoj iscrpljenosti.
Mjesec dana kasnije organizovana je raskošna ceremonija u palači. Prostor je bio osvijetljen hiljadama svjetala, muzika je odzvanjala dvoranama, a gosti su pristizali kako bi mladencima čestitali novi početak. Za Leilinog oca ta večer značila je i kraj finansijske neizvjesnosti, jer su njegovi dugovi bili podmireni. Za mladu ženu, međutim, sve je izgledalo kao niz događaja koji su je dodatno iscrpljivali.
Nosila je bijelu vjenčanicu koja je široko padala preko njenog oslabljenog tijela, a prema opisu događaja jedva je podizala pogled. Kasnije se saznalo i da je tokom proslave dva puta izgubila svijest. Porodica je to tada pripisivala nervozi i uzbuđenju, iako su ozbiljni zdravstveni problemi trajali godinama. U danima prije ceremonije gotovo da nije jela, što je dodatno pogoršalo njeno stanje.
Nakon svečanosti Leila i Omar otišli su u porodičnu rezidenciju. Roditelji su vjerovali da je najteži dio dogovora iza njih, ali već sljedećeg jutra stigla je vijest koja ih je zatekla bez pripreme: Leila je umrla tokom noći. Rečeno im je da je smrt nastupila iznenada i da joj je, prema prvim informacijama, otkazalo srce.
Dodatnih objašnjenja nije bilo, a sahrana je organizovana brzo. Uprkos ogromnoj boli, porodica tada još nije znala šta se dešavalo u prvim satima braka niti zašto je pomoć stigla prekasno. Upravo će taj dio priče biti razjašnjen tek tri sedmice kasnije, i to na način koji će dodatno potresti sve uključene.
Mlada zaposlenica palate Amina tada je došla pred Leiline roditelje i rekla da zna šta se dogodilo tokom prve bračne noći. Sa sobom je nosila snimak, kako je navela, napravljen krišom. Tvrdila je i da joj je porodica šeika prijetila smrću ako otkrije šta se na snimku vidi.
Na snimku se vidjelo da Leila sjedi na velikom krevetu, još uvijek u vjenčanici, blijeda i drhtavih ruku. Omar je stajao ispred nje kada ga je zamolila da pozove ljekara. Prema prikazanom, on nije ignorisao njen vapaj; odmah je krenuo prema vratima i dozivao pomoć, očigledno shvatajući da joj nije dobro.
Međutim, u sobu je potom došla njegova majka Fatima, koja se usprotivila pozivanju hitne pomoći. Prema snimku, poručila je: „Da se nisi usudio pozvati hitnu pomoć!“ Objasnila je da bi javno saznanje o mladenkinom zdravstvenom stanju moglo osramotiti njihovu porodicu. Omar je pokušavao objasniti da Leila jedva diše, ali je Fatima insistirala da je djevojka samo umorna poslije vjenčanja.
U isto vrijeme Leilino stanje se pogoršavalo. Godinama je živjela s anoreksijom, a njezin organizam bio je oslabio zbog dugotrajnog nedovoljnog unosa hrane. Pritisak zbog neželjenog braka, cjelodnevna proslava i činjenica da gotovo ništa nije jela prethodnih dana dodatno su je doveli do ruba. Omar je kleknuo pored nje i pokušao je umiriti, govoreći joj da će dobiti pomoć i moleći je da ostane budna.
Tada mu je Leila priznala da je molila oca da je ne prisiljava na udaju. Omar je, prema snimku, bio duboko potresen jer mu je otac djevojke ranije tvrdio da je Leila zdrava, da želi brak i da prema njemu gaji osjećanja.
Tek tada je shvatio da mu nisu predstavljene stvarne okolnosti, dok mu je Leila kroz suze rekla da ju je otac praktično predao u brak kako bi se riješio dugova.
Omar je tada odlučio da je odvede u bolnicu bez obzira na protivljenje svoje majke. No, Fatima je, prema opisu, već naredila stražarima da nikome ne dopuste napuštanje palače. Strahovala je da bi informacije o Leilinoj bolesti mogle izazvati skandal i dovesti u pitanje cijeli bračni dogovor. Omar je pokušao proći pored stražara i dozvati vozača, ali su mu ozbiljne poteškoće s kretanjem otežale brzo djelovanje.
U međuvremenu je Leila izgubila svijest.
Kada je ljekar napokon stigao u spavaću sobu, više joj nije mogao pomoći. Prema nastavku priče, srce joj je prestalo kucati prije nego što je dobila odgovarajuću medicinsku njegu. Tako je noć koja je za porodicu trebala biti početak novog poglavlja postala dokaz da je pomoć zakasnila u presudnim minutama.
Druga snimka koju je Amina pokazala otkrila je da je Leilin otac znao koliko je stanje ozbiljno. Na njoj su razgovarali on i Fatima dva dana prije vjenčanja. Fatima je primijetila koliko je Leila slaba i pitala može li zaista izdržati brak u takvim okolnostima. Otac je odgovorio da njegova kćerka ima određene probleme s ishranom, ali ih je umanjio i predstavio kao nešto što nije naročito ozbiljno.
Kada ga je Fatima pitala šta će biti ako se djevojka ne oporavi, njegov odgovor pokazao je da mu je finansijski dogovor bio ključan: „Onda je to odgovornost vaše obitelji. Samo platite moje dugove kako ste obećali.“ Leilina majka je nakon toga ostala užasnuta, shvativši da je njen suprug znao koliko je bolest ozbiljna i da je ipak pristao na brak.
U priči se navodi da su ljekari ranije upozoravali oca da djevojci treba liječenje i da teška pothranjenost može ugroziti život, ali je on prikrivao pravo stanje svoje kćerke. Kada se ukazala prilika za brak s bogatim šeikom, vidio je način da riješi dugove koji su ga godinama pritiskali. Leiline molbe nisu promijenile njegovu odluku, niti je njena potreba za medicinskom pomoći zaustavila pripreme za vjenčanje.
Prikupljeni snimci predani su organima, a prema navodima iz priče pokrenuta je istraga i protiv Fatime zbog navodnog sprječavanja medicinske pomoći. Pod istragom se našao i Leilin otac zbog svoje uloge u prisilnom braku i prikrivanju bolesti. Ipak, dostupna priča ne navodi konačne sudske presude, pa se njihova krivična odgovornost ne može predstavljati kao pravosnažno utvrđena.
Nekoliko dana kasnije Omar je posjetio Leilin grob. Kleknuo je pred bijeli mramorni spomenik, položio ruže i ostavio dokument koji se odnosio na sporazum o preuzimanju dugova. Na njemu je napisao da je dug oprošten, odričući se potraživanja povezanih s dogovorom. Kasnije je osnovao i fondaciju namijenjenu podršci mladim ženama koje se suočavaju s poremećajima ishrane i prisilnim brakovima.
Za Leilinu majku, međutim, ništa od toga nije moglo nadoknaditi gubitak. Mjesecima kasnije otišla je na groblje s bijelim cvijećem i pronašla omotnicu skrivenu ispod buketa. U njoj je bilo pismo koje je Leila napisala prije vjenčanja, a koje je pokazalo koliko se bojala budućnosti i koliko je željela priliku da ozdravi. „Mama, ne bojim se smrti. Bojim se da nitko nikada neće shvatiti koliko sam očajnički željela živjeti.”
Majka je dugo držala to pismo u rukama, pokušavajući razumjeti sve što je njezina kći pokušavala reći prije nego što je bilo prekasno. Leila nije željela bogatstvo ni brak koji će porodici donijeti olakšanje; željela je da njena bolest bude shvaćena ozbiljno i da dobije liječenje. Na groblju je ostala tišina, prekinuta samo sjećanjem na djevojku koja je tražila da je neko sasluša dok je još imala snage da govori.
