Nakon vijesti o smrti Vedrane Rudan, ponovo je u fokus dospjelo jedno od njenih televizijskih gostovanja u kojem je, bez ustezanja i bez uljepšavanja, govorila o bolesti, smrtnosti i ljudima koje voli. Taj razgovor danas ima težu i drugačiju dimenziju, jer su njene riječi o odlasku, strahu i životu pred kamerama dobile novo značenje u svjetlu njenog kraja.
Vedrana Rudan je tokom života bila jedna od onih javnih ličnosti koje nisu pristajale na tišinu kada bi tema postala bolna. Kao hrvatska književnica i kolumnistica, godinama je privlačila pažnju načinom na koji je govorila o porodici, starosti, odnosima, bolesti i smrti, a njeni javni nastupi rijetko su prolazili bez snažne reakcije.
Upravo zato je i intervju u kojem je govorila o svom zdravstvenom stanju danas ponovo tema brojnih objava i prisjećanja.
Prema navodima domaćih i regionalnih medija, u tom razgovoru je otvoreno rekla da boluje od izrazito agresivnog raka žučnih kanala. Naglasila je da je bolest teško otkriti, ali i da je u njenom slučaju tumor pronađen u fazi kada je još mogao biti operisan.
Time je, kako je sama poručila, željela pokazati i da redovne kontrole mogu imati presudnu ulogu, jer je i sama bila osoba koja je uredno odlazila na preglede.
Bolest o kojoj je govorila bez zadrške
Ono što je u njenom nastupu posebno odjeknulo nije bila samo težina dijagnoze, nego način na koji je o njoj govorila. Nije pokušavala stvoriti dojam osobe koja sve podnosi bez straha, niti je glumila smirenost koja bi prikrila ozbiljnost situacije. Naprotiv, razgovarala je direktno, ponekad i ironično, onako kako su je mnogi i navikli slušati i čitati.
U njenim riječima osjećala se mješavina lucidnosti, umora i odlučnosti da ne bude svedena na ulogu pacijentice.
Prema onome što je tada izgovorila, da bolest nije otkrivena na vrijeme, ishod bi bio znatno teži. Upravo zato je spominjala da joj je pravovremena dijagnoza omogućila liječenje i operativni zahvat. Ta činjenica dala je cijelom razgovoru dodatnu težinu, jer je publika slušala osobu koja nije govorila apstraktno o bolesti, nego o vlastitom iskustvu i o tome koliko brzo život može promijeniti smjer.
Njena otvorenost o dijagnozi bila je u skladu s onim po čemu je bila poznata i ranije. Vedrana Rudan nikada nije pripadala autorima i javnim ličnostima koji izbjegavaju neugodne teme. U svojim tekstovima i intervjuima nerijetko je govorila o onome o čemu drugi šute, a upravo zbog toga je njen nastup i u ovom slučaju djelovao snažno i neuljepšano.
Nije tražila ni sažaljenje ni distancu, nego je jednostavno izgovarala ono što je stvarnost nosila.
Upravo ta vrsta iskrenosti izdvajala je Vedranu Rudan i u periodima kada je govorila o ličnim stvarima. Njene izjave su često bile oštre, ponekad provokativne, ali gotovo uvijek prožete nekim oblikom samosvijesti i ironije. Zato i nije čudno što se i razgovor o bolesti pretvorio u snažan dokument jednog vremena, ali i jednog karaktera koji nije želio govoriti šapatom kada su u pitanju život i smrt.
Rečenica koja je ostala da odjekuje
Najemotivniji trenutak tog gostovanja dogodio se pred kraj, kada je razgovor direktno dotakao temu smrti. Tada je Vedrana Rudan, u svom prepoznatljivom stilu, reagovala na očekivanje da bi pred kamerama trebalo plakati samo zato što se govori o njenom mogućem odlasku. U tom trenutku nije pokušala da bude glatka, smirena ili protokolarna. Umjesto toga, izgovorila je riječi koje su kasnije posebno citirane.
Ta rečenica, spoj humora, tuge i otpornosti, danas se čita drugačije nego u trenutku kada je izgovorena. Nije djelovala kao klasičan oproštaj, nego kao način da vlastiti kraj pretvori u sliku koja neće biti samo tamna i teška. U njenoj metafori “područja bez signala” prepoznaje se i svakodnevni jezik i duboko lično suočavanje s neizbježnim.
Upravo zato je ta izjava ostala upečatljiva i nakon što je javnost saznala za njen odlazak.
Za mnoge koji su pratili njen rad, to je postala jedna od onih rečenica koje najbolje opisuju kako je gledala na život i smrt. Nije umanjivala ozbiljnost bolesti, ali je odbijala da joj prepusti posljednju riječ. U tome se ogledala i njena novinarska i književna narav: potreba da stvarnost imenuje vlastitim riječima, pa makar one bile neugodne, grube ili neočekivane.
Domaći portali prenijeli su da je vijest o smrti objavljena i putem njenog zvaničnog profila, nakon duge i teške bolesti. Ta informacija dodatno je pokrenula prisjećanja na njene kolumne, knjige i televizijske nastupe. U javnosti je uvijek bila osoba koja je izazivala reakciju, bilo da je riječ o odobravanju, neslaganju ili otvorenom nerazumijevanju njenog stila.
Ipak, kada je riječ o njenoj bolesti, čak su i oni koji nisu dijelili njene stavove mogli osjetiti ozbiljnost trenutka i snagu načina na koji je govorila o vlastitoj sudbini.
Njena posljednja javna razmišljanja tako su postala i podsjetnik na to koliko je bila dosljedna sebi. Govorila je o porodici, ljubavi, društvenim nepravdama, starosti, novcu i odnosima među ljudima, ne birajući uvijek blage riječi i ne skrivajući oštrinu koja je bila njen zaštitni znak.
Zbog toga i sada, kada se ponovo sluša njen glas iz tog intervjua, ostaje utisak da pred publikom nije stajala samo bolesna žena, nego autorica koja je do kraja zadržala svoj jezik i svoj stav.
Vedrana Rudan je iza sebe ostavila tekstove, intervjue i rečenice koje će se još dugo prepričavati i čitati u novom svjetlu. Njena javna borba s bolešću nije bila ni patetična ni uljepšana, već iskrena i oštra, baš kao i mnoge stvari koje je izgovarala tokom karijere. Zato se i njen odlazak ne pamti samo kao vijest, nego i kao trenutak u kojem su stare riječi iznenada dobile novu težinu.
U njenom slučaju, čak i oproštaj zvuči kao produžetak stila po kojem je bila prepoznatljiva. Ostaje glas koji je znao biti neugodan, duhovit, prkosan i ranjiv u isto vrijeme, te poruka koju je ostavila ljudima koji su je pratili: da se o smrti može govoriti bez uljepšavanja, ali i bez odricanja od ljubavi prema onima koji ostaju iza nas.
