Da li su jedinci zaista drugačiji od ostale djece ili je riječ o mitu koji se godinama prenosi? Psiholozi su odlučili dati odgovor koji bi mogao iznenaditi mnoge roditelje. Ono što su otkrila najnovija istraživanja potpuno mijenja pogled na odrastanje bez braće i sestara.
- Djeca koja odrastaju bez braće i sestara oduvijek su bila predmet brojnih rasprava. Dok jedni smatraju da su jedinci razmaženi, sebični ili manje spremni na saradnju s drugima, drugi vjeruju da upravo zbog potpune pažnje roditelja razvijaju veću odgovornost, samostalnost i postižu bolje rezultate u školi. Ipak, stručnjaci upozoravaju da se karakter nijednog djeteta ne može procjenjivati samo na osnovu toga da li ima braću i sestre. Mnogo veći utjecaj imaju porodično okruženje, način odgoja, temperament i svakodnevna iskustva tokom odrastanja.
Posljednjih decenija broj porodica s jednim djetetom neprestano raste. Razlozi su brojni – od sve većih životnih troškova i kasnijeg zasnivanja porodice do promijenjenih životnih prioriteta roditelja. Uprkos tome, stereotipi o jedincima i dalje su prisutni u društvu, iako savremena istraživanja pokazuju da mnogi od njih nemaju čvrsto naučno uporište.
Jedna od najčešćih predrasuda jeste tvrdnja da su sva djeca jedinci razmažena i da im nedostaju društvene vještine. Takvo mišljenje prisutno je već godinama, ali stručnjaci ističu da se ono ne može potvrditi naučnim dokazima. Psihijatar dr. Allen Masri naglašava da ne postoje istraživanja koja pokazuju da su jedinci prirodno usamljeniji ili manje sposobni za sklapanje prijateljstava. Mnogo važnije od broja djece u porodici jeste kakvu emocionalnu podršku dijete dobija kod kuće i kakav odnos ima s roditeljima.
- Sličan stav dijeli i psihologinja Rachel Loftin, koja ističe da brojna istraživanja potvrđuju kako su jedinci jednako psihološki stabilni i društveno prilagođeni kao njihovi vršnjaci iz većih porodica. Razlike među djecom postoje, ali su uglavnom posljedica individualnih karakteristika, a ne činjenice da neko odrasta bez braće ili sestara.
Ipak, određene razlike u načinu odrastanja mogu se primijetiti. Djeca jedinci često provode više vremena u društvu odraslih, zbog čega razvijaju drugačiji stil komunikacije. Nerijetko imaju bogatiji rječnik i lakše učestvuju u razgovorima sa starijim osobama. To ne znači da emocionalno sazrijevaju brže od druge djece, već da su navikli na drugačije okruženje u kojem dominiraju razgovori s roditeljima i drugim odraslim članovima porodice.
Klinička psihologinja dr. Liz Nisim objašnjava da neka djeca koja odrastaju bez braće i sestara više vole mirnije društvo i manje grupe prijatelja. Velike i bučne skupine vršnjaka ili česti sukobi među djecom mogu im biti manje privlačni jer takvu dinamiku nisu imali priliku svakodnevno doživljavati kod kuće. To, međutim, ne znači da imaju slabije društvene vještine, već samo da preferiraju drugačiji način druženja.
- Savremena naučna istraživanja posljednjih godina sve više ruše uvriježena mišljenja o jedincima. Klinička psihologinja dr. Tracy King ukazuje na istraživanje objavljeno 2025. godine u časopisu Nature Human Behaviour, koje nije pronašlo dokaze da djeca bez braće i sestara imaju veći rizik od psiholoških poteškoća. Naprotiv, kod određenog broja ispitanika uočene su prednosti u pojedinim kognitivnim sposobnostima, koncentraciji i mentalnoj otpornosti.
Naravno, stručnjaci upozoravaju da se takvi rezultati ne mogu primijeniti na svako dijete pojedinačno. Razvoj ličnosti zavisi od brojnih faktora koji nemaju veze s veličinom porodice. Kvalitet roditeljske brige, osjećaj sigurnosti, finansijska stabilnost i mogućnost obrazovanja imaju mnogo veći utjecaj nego broj braće i sestara.
Psiholozi posebno naglašavaju važnost porodičnog okruženja. Dijete koje odrasta uz roditelje koji mu pružaju ljubav, podršku i prilike za druženje s vršnjacima može razviti zdravo samopouzdanje bez obzira na to da li je jedinac ili dolazi iz velike porodice. S druge strane, pretjerana zaštita ili previsoka očekivanja roditelja mogu predstavljati izazov za razvoj djeteta.
- Kada roditelji svu pažnju usmjere na jedno dijete, ponekad nesvjesno stvaraju osjećaj da ono mora biti uspješno u svemu što radi. Takav pritisak može dovesti do perfekcionizma ili straha od neuspjeha. Upravo zbog toga stručnjaci savjetuju roditeljima da djeci omoguće dovoljno slobode, priliku da samostalno donose odluke i razvijaju odgovornost kroz svakodnevne situacije.
Jedna od osobina koja se često povezuje s jedincima jeste samostalnost. Budući da nemaju brata ili sestru s kojim bi dijelili obaveze ili tražili pomoć, mnoga djeca rano nauče sama organizovati svoje vrijeme, donositi odluke i rješavati probleme. Ipak, ni ova osobina nije pravilo koje vrijedi za sve.
Hoće li samostalnost postati prednost ili će prerasti u pretjeranu potrebu za savršenstvom zavisi prije svega od načina na koji roditelji usmjeravaju dijete. Stručnjaci smatraju da je najvažnije pronaći ravnotežu između pružanja podrške i dopuštanja djetetu da kroz vlastita iskustva razvija sigurnost u sebe.
- Psihologinja Rachel Loftin upozorava i na još jednu važnu stvar. Određene razvojne poteškoće, poput ADHD-a ili autizma, nikako se ne smiju povezivati s činjenicom da je dijete jedinac. Takva stanja mogu utjecati na komunikaciju i ponašanje, ali nemaju nikakve veze s brojem djece u porodici. Zbog toga svako dijete treba posmatrati kao jedinstvenu osobu sa svojim sposobnostima, karakterom i potrebama.
Prednosti koje jedinci imaju zahvaljujući većoj roditeljskoj pažnji također nose određene izazove. Veća uključenost roditelja često doprinosi razvoju radnih navika, osjećaja sigurnosti i odgovornosti. Međutim, ako roditelji pretjerano ispunjavaju svaku želju djeteta ili ga stavljaju u središte svih porodičnih odluka, kasnije može biti teže prilagoditi se situacijama u kojima je potrebno praviti kompromise i uvažavati potrebe drugih ljudi.
- Dr. Linda Dolin ističe da socioekonomski uslovi često imaju mnogo snažniji utjecaj na razvoj djeteta nego sama porodična struktura. Dijete čiji roditelji zbog posla imaju malo slobodnog vremena može provoditi manje vremena s njima bez obzira na to da li ima braću i sestre ili ne. Upravo zato stručnjaci smatraju da kvalitet odnosa unutar porodice ostaje najvažniji faktor zdravog emocionalnog, društvenog i psihološkog razvoja svakog djeteta.
Na kraju, istraživanja pokazuju da odrastanje bez braće i sestara samo po sebi nije ni prednost ni mana. Ono što zaista oblikuje dijete jesu ljubav, podrška, osjećaj sigurnosti i prilike koje dobija tokom odrastanja. Umjesto da se djeca procjenjuju prema stereotipima, mnogo je važnije razumjeti da svako dijete razvija vlastitu ličnost kroz iskustva, odnose i okruženje u kojem odrasta. Upravo zato stručnjaci poručuju da broj djece u porodici ne određuje budućnost, već način na koji roditelji grade odnos sa svojim djetetom i pomažu mu da izraste u sigurnu, odgovornu i zadovoljnu osobu.
