Mnogi misle da je život djece poznatih ličnosti ispunjen privilegijama i potpunom slobodom. Međutim, jedna iskrena ispovijest otkrila je sasvim drugačiju stranu odrastanja u poznatoj porodici. Iza reflektora, uspjeha i javnog života krila su se stroga pravila, zabrane i disciplina koja je obilježila cijelo djetinjstvo.
- Kada se govori o djeci poznatih muzičara, mnogi zamišljaju bezbrižno odrastanje, brojne privilegije i mnogo više slobode nego što je imaju njihovi vršnjaci. Ipak, život iza zatvorenih vrata često izgleda potpuno drugačije od onoga što javnost vidi. Upravo je to pokazala pjevačica Aleksandra Stojković Džidža, koja je jednom prilikom otvoreno govorila o svom djetinjstvu, odnosu s roditeljima i pravilima koja su obilježila njene najranije godine.
Kao kćerka poznatog harmonikaša Dragana Stojkovića Bosanca, odrastala je u porodici u kojoj su disciplina i red imali posebno mjesto. Iako su mnogi očekivali da je imala mnogo više slobode od svojih vršnjaka, stvarnost je bila potpuno drugačija. Kako je priznala, njeni roditelji postavljali su jasna pravila koja su se morala poštovati bez mnogo rasprave.
Još od ranog djetinjstva znalo se šta je dozvoljeno, a šta nije. U njihovom domu nije bilo mnogo prostora za pregovore, posebno kada su u pitanju bile obaveze, ponašanje i poštovanje porodičnih pravila. Džidža se danas prisjeća da je upravo ta strogoća bila sastavni dio njenog odrastanja i da su roditelji veoma ozbiljno pristupali svakom obliku discipline.
- Posebno upečatljiva sjećanja vežu je za period adolescencije, kada je, poput većine mladih ljudi, poželjela više slobode. Dok su njene prijateljice često ostajale duže vani, odlazile na druženja ili prespavljivale jedna kod druge, kod nje su važila sasvim drugačija pravila.
Vrijeme povratka kući bilo je unaprijed određeno i nije postojala mogućnost da se ono produži bez ozbiljnog razloga. Ukoliko bi zakasnila ili zaboravila da se javi roditeljima, znala je da je kod kuće čeka razgovor koji neće biti prijatan.
U njenoj porodici disciplina nije bila preporuka, već pravilo koje se moralo poštovati.
- Kako je sama ispričala, nije bilo prostora za izgovore koji su kod nekih njenih vršnjaka prolazili bez problema. Ideja da prespava kod prijateljice ili smisli neko opravdanje kako bi duže ostala van kuće jednostavno nije dolazila u obzir. Roditelji su željeli imati kontrolu nad situacijom i znati gdje se nalazi u svakom trenutku.
Takav način odgoja u tim godinama nije joj uvijek bio lak za prihvatiti. Kao i većina mladih ljudi, često je osjećala da su pravila prestroga i da joj uskraćuju slobodu koju imaju drugi. Međutim, danas priznaje da s vremenske distance mnogo bolje razumije razloge zbog kojih su njeni roditelji bili toliko oprezni.
Iako danas vodi samostalan život i sama donosi odluke, kroz osmijeh priznaje da ponekad ima osjećaj kako roditeljski nadzor nikada nije potpuno nestao. Bez obzira na godine i iskustvo, određena vrsta kontrole i dalje postoji, barem kroz brigu i interesovanje roditelja za sve što radi.
- Osim strogih pravila, poseban trag ostavili su i trenuci kada bi je otac kritikovao, naročito u javnosti. Kao osoba koja je godinama bila prisutna na televiziji i u medijima, Bosanac je često bez ustručavanja iznosio svoje mišljenje, pa čak i onda kada se ono nije dopadalo njegovoj kćerki.
Džidža je priznala da su je upravo te situacije najviše pogađale. Kritika od nepoznatih ljudi nije imala istu težinu kao riječi koje dolaze od roditelja. Kada bi otac javno komentarisao njen rad ili ponašanje, osjećala je mnogo veću emotivnu reakciju nego što bi to bio slučaj da je isto rekao neko drugi.
Najviše boli kada kritika dolazi od osobe čije mišljenje najviše cijenimo.
- U tim trenucima često je tražila podršku svoje majke. Nadala se da će pronaći nekoga ko će stati na njenu stranu i ublažiti situaciju. Međutim, kako sama kaže, njena majka je u većini slučajeva podržavala oca. To je dodatno pojačavalo osjećaj da u raspravi nema saveznika.
Prema njenim riječima, u njihovoj kući dugo je važilo nepisano pravilo da je otac autoritet čije se mišljenje poštuje. Takva dinamika nije se odnosila samo na nju, već i na njenog brata. Oboje su odrastali u okruženju gdje se znalo ko donosi konačne odluke.
Ipak, uprkos svim nesuglasicama i povremenim sukobima, njihov odnos nikada nije ostajao trajno narušen. Džidža ističe da se ona i njen otac mogu posvađati, razmijeniti teške riječi i pokazati tvrdoglavost, ali da se tenzije uglavnom brzo smire.
- To govori o snažnoj porodičnoj povezanosti koja je opstala bez obzira na različite karaktere i poglede na život. Iako među njima nije uvijek bilo lako, ljubav i međusobno poštovanje nikada nisu nestali.
Posebno zanimljivo je to što danas s velikim divljenjem govori o braku svojih roditelja. U vremenu kada su dugotrajni brakovi sve rjeđi, ona ističe da je ponosna na činjenicu da su njeni roditelji zajedno još od mladosti.
Njihova veza preživjela je brojne izazove, životne promjene i godine koje su prolazile. Upravo zato u njima vidi primjer stabilnosti i zajedništva kojem se i sama nada jednog dana.
- Iza svih pravila, zabrana i neslaganja danas vidi ono što kao djevojčica nije uvijek mogla prepoznati – ljubav i brigu roditelja.
Kako je sazrijevala, počela je drugačije posmatrati događaje iz prošlosti. Ono što joj je nekada djelovalo kao pretjerana kontrola sada vidi kao pokušaj roditelja da je zaštite od pogrešnih odluka i problema s kojima se mladi često susreću.
Njena priča pokazuje koliko porodični odnosi mogu biti složeni. U njima često postoje trenuci neslaganja, razočaranja i sukoba, ali istovremeno i duboka povezanost koja ostaje prisutna bez obzira na sve prepreke.
- Danas Aleksandra Stojković Džidža otvoreno priznaje da joj je odrastanje uz stroge roditelje donijelo važne životne lekcije. Naučila je odgovornost, disciplinu i poštovanje, čak i onda kada joj se činilo da su pravila nepravedna.
Na kraju, njena ispovijest podsjeća da strogoća roditelja ne mora uvijek značiti nedostatak ljubavi. Ponekad se upravo iza najstrožih pravila krije najveća briga. A tek kada godine prođu i život donese novo iskustvo, mnogi uspiju razumjeti da su zabrane, kritike i disciplina često bili samo drugačiji način da roditelji pokažu koliko im je stalo do svoje djece.
