Zoran Matić, otac Saše i Dejana, prvi put je za medije progovorio o svojim sinovima. “Bili su to prekrasni pojedinci koji su imali brojne prijatelje u ovoj zajednici. Na ispraćajima bi dvadesetak djece željno iščekivalo naš dolazak. Bilo je to izuzetno iskustvo, svi su bili dragi, a ta ljubav traje i sada. Zoranov otac napominje: “Oni su obični pojedinci koji su brižno odgajani; često se kaže da odgoj počinje kod kuće, a ja smatram da je to evidentno.”
- U odgovoru na upite u vezi s njihovim ponašanjem u djetinjstvu, on navodi: “Iskazivali su izvanredno ponašanje i demonstrirali poslušnost. Dok sam ja usvojio relativno strožu metodu, njihova želja da slušaju bila je pohvalna i zadovoljavajuća. Nakon što su dostigli zrelost, počeli su se uključivati u razgovor; jednostavno su upalili radio da pusti glazbu i to je bio kraj. Iako je Saša postigao zapažen napredak, Dejan ga u glasovnim sposobnostima u stopu prati.
No, Saši je raniji ulazak na teren priskrbio veću popularnost. Jako mi je žao što Dejan nije završio svoje fakultetsko obrazovanje i teško se oslobađam tog razočarenja. Upitan o svom strožem stavu, posebno u pogledu važnosti završetka školovanja, odgovara: „Priznaju se njihove odgovornosti i zalagao sam se za rigorozan pristup njihovoj zaštiti. Ključno je prepoznati da kada osoba proglasi nešto zabranjenim, to je doista zabranjeno, i moramo razumjeti razloge koji stoje iza takvih ograničenja.
- Pogrešno je mišljenje da dopuštanje djeci da preuzmu odgovornost i ponašaju se prema svojim hirovima proizlazi iz viška naklonosti; to odražava prirodu njihova odgoja. Međutim, kako su odrastali, Sasha mi se povjerio, rekavši: “Cal, bio si u pravu u vezi svega,” usprkos činjenici da im se moji izbori tijekom godina formiranja u to vrijeme možda nisu činili sasvim prikladnima.
Prema riječima Zorana, oca obitelji Matić, njihov je dom neprestano bio prožet glazbom. U tom okruženju Saša je s tri godine počeo svirati malu rusku harmoniku, instrument koji mu je majka poklonila, a on ga je samostalno naučio svirati. Naknadno, nakon preseljenja u Beograd, upisao se u glazbenu školu, što je pokrenulo njegovo putovanje na način na koji je i zamišljeno.
- Zoran je dalje opisao poteškoće s kojima su se susreli njegovi sinovi, ističući da je prelazak iz Drvara u Beograd za njih predstavljao velike izazove. “Naišli su na značajne izazove. Nakon našeg preseljenja u Beograd, dvanaest puta godišnje sam s njima putovao u Drvar. Međutim, ove godine je moj šesti posjet. Trudio sam se da im pružim sve što život nudi, a oni zaista nikada nisu doživjeli nedostatak s moje strane“, navodi otac Zoran. Prema Zoranovim riječima, po završetku školskog dana dolazilo je vrijeme za priredbe i kazališne predstave tijekom kojih nije osjećao nikakav strah.
Svoju pjevačku karijeru Saša je započeo u raznim beogradskim klubovima, gdje je vrlo brzo stekao afirmaciju i pozicionirao se kao zapažena ličnost. Rijetki su bili pojedinci u publici koji nisu došli doživjeti njegove izvedbe. Oni koji su bili dovoljno sretni da ga čuju često su komentirali, “Top”. Zoran je iskreno ispričao i poteškoće s kojima se susretao odgajajući ih, rekavši: “Smatram se najsretnijom osobom zbog načina na koji sam ih odgojio”, rekao je otac slavne braće.
- Izrazio sam svoju duboku zabrinutost zbog mogućnosti da se borite s kompleksom koji proizlazi iz vašeg oštećenja vida. Postoje daleko strašnije prepreke s kojima se treba suočiti. Stoga je bitno da se pojedinci odgajaju na način koji vodi ka normalnom životu, što je od iznimne važnosti. Koji su događaji pridonijeli gubitku vida? Moja supruga i ja smo tražili svaki mogući put u našoj potrazi za razumijevanjem.
Otputovali smo u Njemačku i posjetili Rim. Naš primarni kontakt, profesor, bio je predstojnik oftalmološke klinike u Rotterdamu. Javio sam mu namjeru da ga posjetim, ali me je on obavijestio da će putovati u Herceg Novi. Nakon našeg susreta, iznio je oštru i otrežnjujuću stvarnost: “Njihov vid je ozbiljno oslabljen; doživljavaju predoziranje kisikom. Oni su otrovani.” Primijetio je, s osjećajem olakšanja, “Moglo je dovesti do oštećenja mozga.” Srebrna podstava u ovoj nesretnoj situaciji je to što je, unatoč gubitku vida, postalo jasno da trenutačno nigdje u svijetu ne postoji lijek.
- Naznačio je: “Trenutno se bavim situacijom; ako dođe do bilo kakvog razvoja događaja, javit ću vam se da vas obavijestim.” Vid im je nepopravljivo oštećen. Dejan i Saša boravili su u Zagrebu prvih šest mjeseci, tijekom kojih su bili pod intenzivnom liječničkom skrbi. U takvim okruženjima, uobičajeno je da medicinske sestre primjećuju: „Idemo na pauzu za kavu; kisik može pričekati, to je beznačajno.” Iako ovaj pristup pruža pomoć u kritičnim trenucima, on ih značajno nagrađuje kada su resursi u izobilju.
“Ovaj scenarij predstavlja tragediju, skopčan s osjećajem obveze i svime što sa sobom nosi”, kaže Zoran, otac poznatih pjevačica. Nadalje pojašnjava: “Po povratku iz Zagreba u otpusnoj je dokumentaciji izričito stajalo da su djeca zdrava i bez uočenih mana. No, po dolasku kući primijetio sam kako reagiraju na razne zvukove i supruzi sam rekao: ‘Nešto nije u redu .’
- Odbacila je moje strahove, rekavši: ‘Još su vrlo mladi.’ Nakon mjesec dana vratili smo se u Zagreb, a pri ulasku u ordinaciju dvije liječnice, jedna starija i jedna mlađa, odmah su uzviknule: “Joj, što ste to učinili djeci? Djeca vam ne vide!” Odgovorio sam: „Došao sam da pitam o ovome.“ Kao osiguranik iz Beograda, sutradan smo bili u Institutu za majku i dete, gde nas je dočekao profesor Jovićević, koji je rekao: „Idioti, što su učinili?
