Priča o prijateljstvu u vremenu rata: Ljubo i Hasan
Rat u Bosni i Hercegovini, koji je započeo ranih devedesetih godina, ostavio je nezaboravne ožiljke na ljudima i zajednicama. Strah od neizvjesnosti, gubitak domova, porodica i prijatelja, te uništenje međuljudskih odnosa karakterisali su ovo turbulentno razdoblje. Ipak, usred tih sumornih dana, isplivale su priče koje svjedoče o hrabrosti, ljudskosti i pravom prijateljstvu. Jedna od najdirljivijih priča je ona o Ljubi, Srbinu iz Doboja, i njegovom komšiji Hasanu, muslimanu, koji su u najtežim vremenima pružili jedan drugome ruku pomoći.
Ljubo i Hasan su odrasli zajedno u istom selu. Njihovo djetinjstvo bilo je ispunjeno igrom i zajedničkim trenucima, a njihovo prijateljstvo postalo je simbol harmoničnog suživota među različitim narodima i kulturama. Radeći zajedno i dijeleći svakodnevne brige, oni su izgradili čvrste temelje prijateljstva koje je trajalo kroz godine. Ljubo je radio u fabrici, dok je Hasan vodio malu stolarsku radionicu. U večernjim satima, obojica su sjedila na klupi ispred Hasanove kuće, razgovarajući o životu, radu i porodicama. Njihovi razgovori su često bili prožeti snovima o budućnosti, gdje su zamišljali kako će jednog dana zajedno otvoriti malu radnju, spojivši svoje vještine i resurse.
Dolazak rata i ispit prijateljstva
Svijet koji su poznavali ubrzo se srušio s dolaskom rata. Ljubo se, kao i mnogi drugi Srbi, našao u strahu i neizvjesnosti. Njegovo povjerenje u okolinu je nestalo, a strah je preplavio njegov um. U tom trenutku, Hasan je pokazao svoju pravu prirodu. Otvorio mu je vrata svoje kuće i rekao: „Ti si moj brat, a brat se ne ostavlja u nevolji.“ Ova izjava nije bila samo riječ, već i akcija, koja je svjedočila o snazi njihovog prijateljstva u najtežim vremenima. Hasan je znao da se rat ne bira i da je ljudskost ono što ih može zaštititi od mržnje koja je prijetila da uništi sve što su gradili.
U početku, Ljubo je odbijao Hasanovu ponudu, strahujući da će time ugroziti njegovo vlastito prijateljstvo. Ipak, kada su počele prve granate, nije imao izbora. On i njegova porodica su se sklonili kod Hasana, gdje su pod istim krovom dijelili hranu i brige. Njihove porodice su postale jedinstvo, iako je rat bjesnio izvan njihovih vrata. Djeca su se igrala zajedno, dok su roditelji pokušavali osigurati što normalniji život usred haosa. Jednom prilikom, dok su se djeca igrala u dvorištu, granata je pala u blizini, a Ljubo se prisjetio kako je Hasan brzo reagovao, štiteći njihovu djecu svojim tijelom, pokazujući time nevjerojatnu hrabrost i bezuslovnu ljubav.
Suživot u ratu
Tijekom mjeseci zajedničkog života, Ljubo nikada nije zaboravio kako je Hasan često ostajao budan cijelu noć, motreći da li će neko doći s lošim namjerama. Njegova briga o prijatelju i njegovoj porodici bila je bezgranična. U trenucima kada su se osjećali najranjivije, prijateljstvo između Ljube i Hasana je postalo sidro koje ih je držalo na okupu. Oni su zajedno prolazili kroz strahote rata, dijeleći sve što su imali, od hrane do nade. U trenucima kada su se osjećali beznadežno, Hasan bi često govorio: „Ispod ovog istog neba, moramo ostati ljudi. Nema mržnje između nas, samo prijateljstvo.“
Rastanak i gubitak
Kako je rat počeo da jenjava, Ljubo je donio tešku odluku da sa svojom porodicom preseli u Novi Sad. Vjerovao je da će im tamo biti lakše i da će moći započeti novi život bez stalnog straha. Dan rastanka bio je emotivan, ispunjen suzama i obećanjima. „Nikada neću zaboraviti šta si učinio za mene“, rekao je Ljubo kroz suze, dok su se grlili kao braća. Njihovo prijateljstvo preživjelo je najveći test, ali sudbina je imala druge planove. Obećali su jedno drugome da će ostati u kontaktu, ne znajući da će se njihovi putevi zauvijek razdvojiti.
Nakon nekoliko mjeseci, stigla je tužna vijest koja je slomila Ljubovo srce. Hasan je poginuo, pogođen zalutalim metkom dok je pomagao svojoj komšinici. Ova informacija bila je poput groma iz vedra neba. Čovjek koji mu je spasio život, koji je riskirao sve da ga zaštiti, nestao je na najbesmisleniji način. Ljubo nije mogao vjerovati da se to dogodilo. Osjećao je duboku prazninu, jer nije stigao zahvaliti mu se na način na koji je želio. U nevjerici je obilazio njihovo staro selo, prisjećajući se svih trenutaka koje su proveli zajedno, od sretnog djetinjstva do strašnih dana rata.
Ostavština prijateljstva
Danas, decenijama nakon rata, Ljubo živi u Novom Sadu. Njegova djeca su odrasla, a unuci se igraju po dvorištu. Iako je život nastavio, u njegovom srcu ostala je vječna zahvalnost i bol zbog gubitka. Svake godine, na dan Hasanove smrti, upali svijeću i moli se za svog prijatelja, mučenika koji mu je bio više od brata. „Da nije njega bilo, možda danas ne bih bio živ. On mi je pokazao što znači biti čovjek“, često ponavlja Ljubo sa suzama u očima. Ove riječi odražavaju ne samo njegovu bol, već i inspiraciju koju je Hasan ostavio za sobom.
Priča o Ljubi i Hasanu ostaje snažan podsjetnik na to da ni u najmračnijim vremenima ljudskost ne smije nestati. Njihovo prijateljstvo predstavlja svjetionik nade, dokazuje da prava prijateljstva nadilaze sve podjele i da se istinski ljudi prepoznaju u trenucima kada je najteže. Ona nas uči da, bez obzira na okolnosti, ljubav i prijateljstvo mogu preživjeti i cvjetati čak i u najtežim vremenima, a njihova priča nastavlja inspirirati mnoge, podstičući nas da budemo bolji jedni prema drugima i da njegujemo prijateljstvo koje nas čini ljudima.
