Teška odluka s kojom se mnogi suočavaju
Kada roditelji ostare i više nisu sposobni brinuti se o sebi, pred djecom se često nađe teška odluka – ostaviti ih kod kuće ili ih smjestiti u dom za starije osobe? Ovo pitanje nije samo logističko, već duboko emotivno. Iako mnogi osjećaju krivicu, ponekad ta odluka donese neophodno olakšanje.
Ispovijest žene koja je donijela odluku srca i razuma
“Jednog dana vratila sam se kući s posla i zatekla vrata širom otvorena. Utrčala sam u stan i čula kako voda curi iz kade. Već se izlila po hodniku. Vikala sam majci, ali nije bilo odgovora. U panici sam otišla do komšija, a oni su mi rekli da je vide kako sjedi s drugim bakama ispred zgrade. Tamo sam je i našla – spokojna, kao da se ništa nije desilo.
Naizgled sve je bilo u redu, ali ja sam znala istinu – moja majka boluje od Alzheimerove bolesti. Počela je zaboravljati, postajala je sve više zbunjena, a s vremenom i agresivna. Bacala bi stvari, vrijeđala goste, ostavljala vodu da teče, bacala garderobu u sudoper i kadu…
Osjećala sam se kao da sam zarobljena. Radim puno radno vrijeme, a svaki slobodan trenutak bio je posvećen brizi o njoj. Umjesto njege s ljubavlju, sve se više rađala ljutnja i iscrpljenost.”
Dom za starije kao nužno rješenje
“Nakon mnogo premišljanja i unutrašnjih borbi, odlučila sam da je smjestim u dom za starije osobe koji je specijaliziran za brigu o ljudima s demencijom. Tamo ima stručni nadzor 24 sata dnevno, sigurnost, hranu i podršku koju joj ja jednostavno nisam više mogla pružiti.
Majka je tamo već godinu dana. Posjećujem je svakog vikenda. Vidim da je dobro, da je zbrinuta, ali i dalje se pitam – da li sam mogla više? Da li sam uradila sve što je bilo u mojoj moći?”
Život se promijenio – na bolje, ali uz osjećaj krivice
“Ne mogu da lažem – moj život je postao lakši. Imam više vremena za posao, za prijatelje, za sebe. Više nisam iscrpljena do krajnjih granica. Napokon mogu spavati bez straha šta će se dogoditi dok ja nisam tu.
Ipak, ono što ne nestaje jeste taj glas u meni koji stalno pita – jesam li napravila veliki grijeh?”
Zaključak: Nije sebičnost, već odgovornost
Mnoge žene (i muškarci) u sličnim situacijama osjećaju isto. Smještanje roditelja u dom ne znači da ih volimo manje. Ponekad je to čin odgovornosti, kada shvatimo da više ne možemo sami pružiti ono što im je potrebno.
Ako i vi razmišljate o ovoj opciji, znajte da to ne mora biti kraj brige, već njen novi oblik – uz stručnu pomoć. Važno je da budete prisutni u životu svog roditelja, čak i ako to nije pod istim krovom.
